Jedno od poslednjih letnjih jutra... Wetj je pocheo da duwa wetar... Wisok chowek, duge brade stajao je na uglu moje ulice. Bilo mi je interesantno gledati ga kroz prozor jer ne znam ni sama shta je radio... Imao je dugu, sedu bradu i dugu, sedu kosu. Nosio je polumesechaste naochare i neshto plawo (odetja) shto je lichilo na weliku haljinu. Chini mi se da je razgowarao sa nekim, ali nikoga nisam widela. U jednom trenutku me je prostrelio pogledom i uputio se dalje. Ishao je prema mojoj kutji.
Posle nekoliko trenutaka zachula sam kucanje na wratima i zwuk zwona. Moja mama je otworila. Spustih se dole, a niko me ne primeti. Niko sem onog gospodina. Rekao je:
-Mozemo li da razgowaramo? Nasamo...
-Narawno-rekla je moja mama.
Wratila sam se gore u moju sobu i sela za kompijuter, razmishljala sam o chemu oni sada prichaju. Mozda o mom ocu? On je wetj godinama mrtaw... Sigurno nije o njemu... I tako razmishljajutji legoh u krevet i zaspah... Sledetjeg jutra mama me je probudila i rekla:
Mama: Hajde dusho, ustani, moramo da idemo!
Ja: Ali gde? Zashto me budish owako rano?
Mama: Hajde bre ustaj, moramo da idemo u Diagon Aleju.
Ja: Shta je to?
Mama: To je ulica! Hajde sad ustani!
Ja: U redu, u redu...
Sa mojom mamom nije bash lako izatji na kraj... Uwek je i mora biti po njenom. Kada sam se obukla i sishla dole ona me je wetj chekala goworetji:
Mama: Zashto ti je trebalo toliko dugo? Cheka nas gospodin Dumbledore.
Ja: Ko je to?
Mama: To je onaj gospodin od sinotj. Hajde sada, kreni!
Ispred kutje nas je chekao onaj sedi gospodin od juche.
Mama: Dobar dan gospodine Dumbledore. Izwinite shto ste chekali, moja ktjerka se weoma sporo spremala.
Ja: (zevam)
Dumbledore: Ax, u redu je... Widim da je uspawana. Hajde sada, moramo da krenemo.
**********************************************8
Eto, to je to za sada...
Fleur poshto jedina ti dolazish nadam se da ti se swidja