Voldemort je pao.
Riješio ga se dječak od jedne godine. To se zbilo prije 13 godina.
Koji je to šit da ne može bit veći!
Moj najdraži papa je pao zbog jednog pišljivog dječaka od jedne godine! Zbog njega sam ja ostala bez oca! Bila sam tako ljuta na tog Harryja Pottera. Mrzila sam ga. Htjela sam ga samljeti!
Odmah nakon što je Voldy nestao, moja se najdraža stara majčica, Armanda, udala za nekog Johna Wentza pa je tako Sandy(ja) Riddle postala Sandy Wentz. Ali ja sam se i dalje držala svog pravog prezimena. Svog sam očuha isto mrzila. Nikad nije bio kod kuće. Nikad. Nije mario za mene. Tako da sam jedva čekala da počne nova školska godina u Hogwartsu, a da ljetni praznici konačno završe. Jedina utjeha preko ljeta su bile moje bezjačke frendice Hannah i Lara. Dolazile su svakog dana, pa smo trčale po dvorištu i tako, samo da me maknu iz kuće, jer nisam podnosila svog očuha. Jednom sam ga čak i napala, izgrebala zapravo, jer je zaprijetio da će me zatvoriti u sobu i neće puštati van tjedan dana. Još uvijek se sjećam tog trenutka:
-Ne! Ne možeš mi to učiniti!- derala sam se.
-A ne mogu? Samo me gledaj!- prijetio je John. Uzeo je ključ koji mu je visio oko vrata i uhvatio me za ruku.
-Prekini! Ne želim, ne možeš!- uzalud sam vrištala, ali on me je vukao prema katu i mojoj mračnoj sobi sa posterima Fallout Boysa.
-Prestani vrištati, inače ću te...- nije stigao dovršiti rečenicu, a ja sam se totalno naljutila na njega, skočila i počela ga grepsti i mlatiti.
Odtad me ne pušta na miru. Stalno me prati i soli mi pamet. Tad bi obično dolazile Hannah i Lara i izvukle me van, da ne bih opet skočila na Johna.
I napokon je i došla ta četvrta godina u Hoggyju. Stajala sam na peronu devet i tri četvrt, sa majkom.
-Pazi se. Redovito se javljaj, ne čaraj izvan škole, ne napadaj nikoga, pazi se tjekom preobražaja...- nabrajala je Armanda na prste, a ja sam kolutala očima.
-Da, da, dobro. Znam pravila napamet!- prekinula sam je.
-Joj, ma znam. Nedostajat ćeš mi.- raznježila se i zagrlila me. Mrzila sam to. Nešto puno stvari ja mrzim...
Ušla sam u Hogwarts Express i mahala majci dok je vlak polagano krenuo.
Uzela sam kovčeg i krenula prema praznim kupeima. Našla sam jedan i sjela unutra, ali tek što sam sjela, do mene su došle četiri cure.
-Bok, smijemo sjest?- upitala me je vedro jedna od njih.
- Oh, ma naravno!- rekla sam i ja vedro, nasmiještajući osmijeh na usta, iako sam u sebi duboko mislila nešto sasvim drugo, i mračno.
Sjele su.
-Ja sam Bernarda.- predstavila se ona cura koja je sjedila pokraj mene.
-Ja sam Lili Delacour.- reče Lili, gledajući kroz prozor.
-Bok ja sam Dona Jo!- opet se vedro predstavi ona koja me je pitala mogu li sjesti.
-A ja Fleur.- reče zadnja, koja je zajedno sa Lili gledala kroz prozor.
-Ja Sandy Ri...- počela sam, ali sam se prekinula usred rečenice. Nikome nisam dosad rekla da mi je Tom Riddle otac i planirala sam da mi to ostane tajna. - Wentz.- dovršila sam.
Drndale smo se u ritmu vlaka, dok smo se približavale Hoggyju. Da... Četvrta godina...
Kako se spuštao mrak, pogledala sam prema nebu i ugledala ~ Lunu.
A odjednom, bez ikakve naznake dolaska, prožmala me snažna bol, nepodnošljiva, prvo u leđima pa zatim prema licu i mozgu, sve dok najednom nije prestala, isto naglo kao što je i došla. Oči su me zapekle i uhvatila sam se za glavu rukama, koje su najednom postale šape sa oštrim kandžama.
Čula sam vriskove, ali to nije bilo važno. Više nisam znala što osjećam. Palo je jedno bolno zavijanje vuka, mene je nešto snažno stislo u prsima i srušila sam se na pod. Samo je posljednji trzaj mog tijela bio znak da sam samo pala u nesvijest.
Nadam se da je dosta za početak... Sljedeći će bit puno duži!!!